Hrvatski jezik i srpski jezik oduvijek su bila dva posebna srodna jezika



VELEBNA POBJEDA HRVATSKOG JEZIKA I KONAČNA NEOVISNOST
Nakon osamnaest godina napora da se međunarodno prizna hrvatski jezik
i za njega dodjeli bibliografska upotreba nacionalne oznake "hrv" za
djela pisana na hrvatskome jeziku, navedena odluka okrunila je
dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem upotrebe hrvatskoga
jezika odnosno nastojanja da se napokon odredi nacionalna oznaka za
hrvatski jezik te hrvatski jezik postane međunarodno priznat,
prepoznatljiv i potpuno neovisan. Veliku zaslugu za potpunu neovisnost
i međunarodno priznanje hrvatskog jezika imaju i posljednja znanstvena
istraživanja međunarodne slavistike koja su dokazala sljedeće:

-srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao
jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija za
standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj, različito označila
hrvatski i srpski u sustavu univerzalne decimalne klasifikacije:
hrvatski kao UDK 862 (kratica hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr),
dok se <<srpsko-hrvatski>> još pojavljuje kao izvedeni jezik bez
posebnoga broja, u vidu <<prijeklopa brojeva>> 861/862 (kratica sh).
Hrvatski i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove
standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća), dok je
bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio <<bošnjački jezik>>) tek sada u
fazi konačnoga oblikovanja standarda. To, što su se sva tri jezika
iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači
previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih
standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj
osnovici. Primjeri su, npr:
-indonežanski i malajski
-hindi i urdu
-bugarski i makedonski
-norveški i danski
-hrvatski i srpski
-itd.
Hrvatski i srpski standardni jezici se razlikuju u:
1. grafiji (latinica i ćirilica)
2. fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji)
3. gramatici i sintaksi (oko 100 zakona)
4. pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis, u hrvatskome je
nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve
više <<fonetizira>> u pravopisnim odredbama)
5. morfologiji (preko 300 pravila)
6. semantici (razlike u semantici su previše složena ustroja da bi se
prikazale u ovako kratkom prijegledu)
7. rječniku (oko 30% različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili
srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko 40.000 je različito; po
procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od
500.000 riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u 150.000 leksema)
Grafički pokazatelj nepostojanja <<srpsko-hrvatskog>> jezika primjer je
prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G.Junga <<Psihologija i
alkemija>>. Ta knjiga, prevedena na hrvatski 1986., pojavila se u
srpskome prijevodu 1999.-ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne
s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski <<prijevod
prijevoda>> razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu
(latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici standardnoga jezika
(jekavski i ekavski), praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku,
pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija
po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i
američkoga engleskog jezika- vidljiva je nesuvislost te usporedbe jer
je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno),
jednostavno nemoguć.
Samo ime <<bosanski jezik>> je u prošlosti najčešće bilo u porabi za
štokavski ikavski i/ili štokavski jekavski dijalekt. Taj pojam, koji
su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza
slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom
o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku
Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga
jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut
izraz <<bosanski jezik>>.
Profili standardizacija jezika:
Hrvatski standardni jezik
-prvi je hrvatski rječnik <<Dictionarium quinque nobilissimarum Europae
linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae>>,
Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća objavljeno je još desetak
hrvatskih rječnika, od Mikaljina <<Blago jezika slovinskoga>> (Loreto
1649.) do Mažuranić-Užarevićevog <<Njemačko-ilirskog slovara>> 1842.
-prva hrvatska gramatika je <<Institutionum linguae illyricae libri
duo>>, 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne <<Gramatike
hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola>> Tome Maretića 1899..,
tiskano je blizu dvadeset gramatika. (Interesantno je napomenuti da je
Kašić auktor prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet,
1622.-1636.) u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom prema
izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse. Taj je prijevod, koji
nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u
grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao
francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili
engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku. No, Kašićev utjecaj u
standardizaciji hrvatskoga jezika je najjače djelovao preko <<Rituala
rimskog>>, 1636.)
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm
http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html
-hrvatski je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti,
s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog
idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba Ilirskog pokreta
u 1830im godinama. Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod
utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv.
"hrvatskih vukovaca" na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Osnovne značajke: -standard je novoštokavski, ali uz toleranciju i
asimilaciju ostalih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog).
Hrvatska književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća,
od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti
(Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković, Nalješković),
preko ključnih autora novoštokavskoga narječja u 18.stoljeću (Kačić-
Miošić, Relković, Grabovac, Kanižlić) do konačne uoblike u
19.stoljeću. No-hrvatski jezik je asimilirao i značajnu literaturu i
leksikografiju napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović,
Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački), te hibridnom
čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović). Stoga, iz
situacije hrvatskoga jezika kao <<jedinstva narječja>> (unio
dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim
jezičnim zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na
tri narječja, tim prije što su neki <<štokavski>> poddijalekti bliži po
mnogim odlikama određenim <<čakavskima>>, nego drugima štokavskima (a i
izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom
jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje
smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani
štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim
značajkama)
-jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to
moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne. Ukratko-
hrvatski je tvorbeni jezik, što je vidljivo od velikih jezikotvoraca
19.stoljeća (Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća,
u djelatnosti Ladana i Laszloa..
-naslanjanje na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih
oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije od 9 stoljeća
pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici
(pisanim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske recenzije i narodnim
hrvatskim jezikom). Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve
vece preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki
pravopis.
http://www.muturzikin.com/carteeurope.htm
http://www.muturzikin.com/carteseurope/5.htm
http://studiacroatica.blogspot.com/2008/07/velika-pobjeda-hrvatskoga-jezika..html
http://en.wikipedia.org/wiki/Slavic_languages
http://de.wikipedia.org/wiki/Slawische_Sprachen
http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavenski_jezici

http://groups.google.hr/group/razlikovni-rjenik-izmeu-hrvatskog-i-srpskog-jezika?hl=hr

HRVATSKI JEZIK - POSEBAN SLAVENSKI JEZIK
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Razred za filološke znanosti
Hrvatski jezik poseban je slavenski jezik kad se gleda i s
lingvističkoga i sociolingvističkoga gledišta, a jednako tako i s
ostalih kao što je kulturno, povijesno i političko. Nesporazumi oko te
posebnosti proizlaze iz činjenice što on u srpskome jeziku ima
bliskoga suradnika i što je u 19. i 20. stoljeću bilo nastojanja da se
od ta dva jezika načini jedan, ali to se u stvarnosti nikada nije
dogodilo.
Hrvatski jezik ima tri narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko, a
srpski ima dva: štokavsko i torlačko. Budući da među Hrvatima i Srbima
prevladavaju štokavci, oni su svoje književne jezike izgradili
pretežno na štokavskom narječju pa odatle velika sličnost tih dvaju
jezika, ali kako štokavsko narječje nije jedinstveno, nego ima više
dijalekata i kako se ta dva književna jezika ne temelje u svemu na
istome dijalektu i kako su se na toj osnovici razvili ne zavisno jedan
od drugoga, u različito doba i na različite načine, to među njima
postoje razlike koje su takve naravi da se oba jezika moraju i po
jezičnim kriterijima smatrati posebnim jezicima, a pogotovu kad se
uzmu u obzir sociolingvistički i drugi kriteriji.
Hrvati su se od početka svoje dokumentirane pismenosti, od Baščanske
ploče (oko 1100.) služili hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom, tj.
starocrkvenoslavenskim jezikom prilagođenim hrvatskom čakavskom
fonološkom sustavu s nekim inovacijama i na drugim razinama, a zatim
su svoj književni izraz izgrađivali na sva tri narječja. Štokavsko su
narječje Hrvati uveli u književnost pod kraj 15. stoljeća uklopivši
odmah u početku u njega leksičke, frazeološke i pravopisne elemente
hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, izgrađujući ga kontinuiranim
povijesnim razvojem do današnjeg oblika. Ostala su dva književna
jezika napuštena, čakavski se postupno ugasio u književnoj uporabi
polovicom 18. stoljeća, a kajkavski svjesnim napuštanjem u drugoj
četvrtini 19., ali su oba u štokavskome književnome jeziku ostavila
značajne crte svojih književnih i narječnih izraza.
Srbi su se od početka svoje pismenosti služili crkvenoslavenskim
jezikom srpske redakcije sve do 19. stoljeća, s nekoliko modifikacija
u 18. st. (ruskoslavenski, slavjanoserpski), a njihov današnji
književni jezik utemeljio je tek polovicom 19. stoljeća Vuk Stefanović
Karadžić podigavši štokavsko narječje srpskoga sela na razinu
književnog jezika.
Zbog toga ta dva jezika imaju odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i
književnost. Uz to je hrvatski književni jezik izgrađivan stoljećima
na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti, a kako je srpska
moderna književnost nastala tek polovicom 19. st., to su na ta dva
književna jezika izgrađene dvije jasno odijeljene književnosti:
hrvatska i srpska.
Osim toga Hrvati su svoj književni jezik od samoga njegova početka
izgrađivali na temeljima i u ozračju zapadnoeuropske, prvenstveno
katoličke kulture, služeći se najprije i trima pismima, glagoljicom i
hrvatskom ćirilicom, a od polovice 14. stoljeća usporedno s tim
slavenskim pismima i latinicom koja se sve više širila i danas je
jedino hrvatsko pismo. Srbi su se u izgradnji svoje kulture i svoga
jezika oslanjali na bizantsku, pravoslavnu kulturu, služeći se
ćirilicom, koja je danas glavno srpsko pismo.
Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo je u 19. i 20.
stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik. Hrvati su u tome
sudjelovali iz ideoloških i političkih razloga, a Srbi su to
prihvatili nakon stvaranja Jugoslavije videći u jednom jeziku još
jedno sredstvo kojim su nastojali uništiti sve hrvatske posebnosti pa
i Hrvate kao narod. Zbog toga su nastojali da se jezično jedinstvo
ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali ti pokušaji
nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog
jakoga kulturnog i političkog otpora s hrvatske strane.
Na temelju svojega povijesnoga razvoja, od prvih pisanih spomenika u
11. stoljeću i na osnovi svojega jezikoslovlja, koje kontinuirano
traje od kraja 16. st. sve do danas, suvremeni je hrvatski književni
jezik razvio svoje posebnosti na fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj,
sintaktičkoj, leksičkoj i stilskoj razini, a i svoj latinički
grafijski sustav. Prema tome na svim se jezičnim razinama razlikuje od
srpskoga tako da se nikada nije moglo niti se danas može govoriti i
pisati >>srpskohrvatskim<< (>>hrvatskosrpskim<<) jezikom, jer on kao
konkretan jezik nikada nije ni postojao niti danas postoji, nego se
tekstovi ostvaruju ili kao hrvatski ili kao srpski. Ne može se
spontano napisati isti tekst niti od jedne stranice koji bi Hrvati
primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski. Kad dakle sadržaj nije isti,
ne može biti ni isti naziv.
Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika može se
navesti kratak recept koji na srpskom jeziku glasi:
Čorba od kelerabe sa pečenicom. Sitno iseckati crni luk, pa ga
popržiti u Zepter posudi. Dodati kelerabi supu i kuvati 15 minuta.
Propasirati čorbu. Dodati pavlaku. Ukrasiti pečenicom, isečenom na
rezance, kao i listićem peršuna.
(Kuvar, Zepter International,
Linz, 1991, str. 55)
U hrvatskom prijevodu taj bi recept glasio:
Juha od korabice s pečenicom. Sitno isjeckati (crveni) luk, pa ga
popržiti u Zepter posudi. Dodati korabici juhu i kuhati 15 minuta.
Propasirati juhu. Dodati vrhnje. Ukrasiti pečenicom, izrezanom na
rezance, kao i listićem peršina. (Promijenjeni dijelovi tiskani su
kurzivom.)*
35 riječi, a 12 razlika ili 35 posto. Nikakvom se kombinacijom od toga
ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj.
srpskohrvatski<<.
Zato su se i za komunističke Jugoslavije tekstovi sav eznih zakona kao
autentični uvijek objavljivali na četiri jezika: hrvatskome, srpskome,
makedonskome i slovenskome. Zbog toga i strane radiopostaje koje daju
emisije za Hrvate i Srbe svoje tekstove ostvaruju najčešće posebno na
svakom od tih jezika (BBC, Voice of America, Deutsche Welle i dr.) jer
znaju da ih slušatelji jednog naroda ne bi slušali ako svoje emisije
ne bi davali na njihovu jeziku.
Mnogo teže tu posebnost prihvaćaju neka strana sveučilišta,
leksikografske ustanove i knjižnice koje predmet za hrvatski i srpski
jezik i njihove kulture nazivaju srpskohrvatski (Serbo-Croatian,
serbokroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih
shvaćanja i teškoća konkretnih prestruktuiranja slavističkih odjela..
Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao
hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se,
unatoč imenu, >>srpskohrvatski<< ne može ostvariti. Zato u međunarodnoj
Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (UDK) srpski ima jedan broj
(808.61), a hrvatski drugi (808.62).
Kao što nitko više ne smatra istim jezikom češki i slovački (u ustavu
Čehoslovačke Republike iz 1920. postojao je naziv čehoslovački jezik),
danski i norveški, tako treba napustiti naziv srpskohrvatski gdje se
on još upotrebljava, jer je neprihvatljiv s lingvističkoga,
sociolingvističkoga, političkoga i drugih gledišta. S političkoga
gledišta suvereno je pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva
svojim narodnim imenom i sada kada postoji hrvatska država, Republika
Hrvatska, i kada u njezinu Ustavu u čl. 12 piše: >>U Republici
Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski književni jezik...<<, naziv
hrvatski jezik treba upotrebljavati kad god je riječ o njegovu
sadržaju. Kad uzmemo u obzir i činjenicu da je u Srbiji napušten naziv
srpskohrvatski jezik, a uveden samo srpski jezik, sad će to biti
prihvatljivo i onima koji nisu upućeni u pojedinosti o kojima je ovdje
bila riječ.
________________________________________
* U pažljivom hrvatskome jeziku bilo bi i drugih razlika, npr. recept
ne bi bio u infinitivu, nego u imperativu ili bezlično: Propasiraj
juhu. Propasirajte juhu. Juha se propasira: nije baš jasno što znači
pečenica, možda bi trebalo pečenka: u Zepter posudi trebalo bi u
Zepterovoj posudi ili u posudi Zepter, ali budući da se danas i u
hrvatskome piše kako je u gornjem tekstu, takvi se primjeri ne navode
kao razlike.

.